Uvijek tragamo za promjenama. Nikada nismo zadovoljni. Pa i kad dosegnemo neki svoj cilj uvijek to gledamo kako smo ili ostali u nečem neostvareni ili pak da nismo dovoljno nagrađeni za svoj trud i rad.
Taj naš životni hod isprepleten je svakodnevnim pritiscima u kojem je uspjeh postao najbitniji. Uspjeh je pokazatelj koliko smo interesantni i poželjni u društvu. Uspijeh određuje koliko smo se vinuli na ljestvici današnjeg društvenog statusa. Kako je premalo Nobelovih nagrada i kako je jako malo mjesta za ovo današnje što znači uspjeh i uspjeti tako se pokušava otvarati nova mjesta uspješnosti. Svaki proizvod nađe svoga kupca i svako željan pozornosti i slave želi zadobiti barem kratku minutažu u medijskom prostoru poznatosti. Nažalost ovaj naš uspjeh po kojem se mjeri naša kompetencija ni najmanje ne ovisi čak niti o nama niti u onom što jesmo, niti o našoj kvaliteti, ni školovanosti, ni sposobnosti. Netko je nažalost ipak propisao tko može biti uspješan u ovom svjetskom sistemu. Tako su tu samo oni koji imaju odabrano prezime oni kojima se daje prednost pri kanaliziranju u svijet onih koji su krema društva. Šteta bi bila da se kontinuitet izgubi. Kako znanost danas znači jako malo ili gotovo ništa onda se to preokrenulo na kao opće društvenu dimenziju kvazi odgovornog političkog djelovanja za opće dobro pa oni koji su uspješni mogu biti oni koji su politički sposobni. Partijski podobni.
Svaka institucija u svijetu grca pod teretom ovakvih nekompetetnih iskompleksiranih osobnosti iza kojih sjedi niz marljivih i sposobnih velikana za koje se nikada neće znati koji odrađuju posao tim nazovi velikima i važnima. Kompleksno je današnje društvo. Isfrustrirano pokazuje kolike su horde parazita na grbači onih koji ne smiju uspjeti. To je svaki današnji državni aparat u kojem klasno društvo je jako vidljivo. Imamo gospodare a svi smo mi ipak kmetovi koji najprije odvajaju za one koji mlate praznu slamu pod izgovorom svoga velikog posla. Doista samopromocija je jako bitna. Stalno nas netko uvjerava kako on baš toliko puno radi da ništa ne stiže. No takvi se obično lagodno izležavaju i nalaze nove načine kako će svoj život učiniti još lagodnijim i ljepšim. U današnjem izvatku iz evanđelja po Luki imamo ispred sebe čovjeka koji navješta dolazak obećanog mesije. Izraelskom je narodu došlo do grla slušanje njihove državne i vjerske elite o velikim uspjesima koji su se na njihovom životu odrazili kroz ulazak u veliki carski rimski imperij. Nameti su bili obvezni. Sloboda je bila uskraćena. A sve što je ostalo je pružanje nekog imaginarnog lažnog sna o dobrom i zaštićenom životu.
Ivan Krstitelj posljednji starozavjetni prorok dobro zna i vidi da narodu nije potrebno ono u što ga se uvjerava da je neophodno. Izdvaja se kao i svi proroci i navješta ono što mu sam Bod daje kao poslanje. Smeta svima. Pogotovo smeta elitama jer se rekli bi danas miješa u sve. Udara u njihove lagodne i usiljene samodostatne živote kojima je parola „glavno da je meni dobro drugima kako bude“. No nitko i ništa ne može zaustaviti proroka. Njegov život nije procijenjen u iznosima po kojem bi mu se rado zatvorila usta da ne govori istinu. Nema novca kojim bi se dao potkupiti. Njegov život je na raspolaganju jedino Bogu za one koji su na rubu života i egzistencije. Stoga nije dobrodošao u elitu koja misli da dobro barata sa svim prepredenim planovima prodavajući floskule i lažna obećanja pod obmanom kruha i igara. Ivan je prepoznat i kao znak vremena u koji dolazi i kao onaj koji ima snagu Božje ljubavi koja ga nuka na govor istine i kao onaj koji naviješta dolaska Mesije i pokazuje ga. Svi mu dolaze. Sve danas to evanđelist Luka bilježi. Dolaze mu svi slojevi društva koji žele prave i korjenite promjene. Pitaju ga: “Što nam je činiti?“ Narod, poreznici tj. carinici i vojnici dolaze u nadi promjene za pravednijim i boljim životom. Narod koji je izmrcvaren od svih prevara i ne slobode. Carinici koji su na udaru jer su stalno pod pritiskom i od naroda koji susreću i orobljuju i od vlasti koja ih tjera na sve veće poreze i skupljanja. Vojnici koji su se raskalašili, udaljili od stege jer nemaju više vođe koji će ih povesti u obranu svojih obitelji i naroda od okupatora i tlačitelja.
Ivan sve poziva na krštenje. Krštenjem započinje mesijansko vrijeme a to vrijeme traži obnovu i zajedništvo. I za nas upravo današnjim navještajem evanđelja dolazi novo mesijansko vrijeme. Ovo vrijeme traži temeljiti zaokret promjene mentaliteta u našoj glavi. Ono što smo navikli raditi desetljećima radimo i danas. Uvijek netko drugi za nas mora nešto odraditi. Netko drugi mora nama to učiniti. Nitko ništa ne mora. Prošla su ta vremena ili bi barem trebala proći. Nažalost svi smo mi svjedoci da to ni danas nije slučaj. Oni koji su otišli iz naših sredina koje su opustjele, negdje drugdje pokazuju svoje sposobnosti a ostali su uhljebi koji samo prodaju maglu uz dobar piar. Nama vjernicima kako bi se pripravili za novo vrijeme s kojim ćemo krenuti u svom životu naprijed neophodno je promijeniti se. Stari čovjek nosi sve što nije dobro. Navike svakodnevnice, rituale bezbožnosti, oslonjene na magiji i okultizmu. Svi znamo da nitko nakon izlaska iz egipatskog ropstva nakon četrdeset godina lutanja pustinjom nije ušao u obećanu zemlju. Čak ni Mojsije. Bog je želio da narod koji ulazi u njegovu zemlju bude očišćen od lošeg mentaliteta, mentaliteta zla, koji je ostao kao uteg. Na nama je danas ono na što nas poziva Ivan Krstitelj, na novi život. Na novo krštenje u Duhu. Previše smo se uljuljali u ovo vrijeme. Neka se nanovo u nama probudi novi duh vjere. Nije izvanjsko slavlje naših blagdana samo važno. To slavlje se očituje prvotno u duši koja je ispunjena. Grijehom smo ranjeni. Uništeni njime stvorili smo mentalitet grijeha koji nam godi. Otud i korupcija i mito i svako zlo na koje se žalimo. To je sve rezultat grijeha. Grijeh porobljuje i poput crva uništava. Zauzmimo se za sebe. Svatko onaj koji želi živjeti vjeru ima sakramente koji ga pretvaraju i preoblikuju u novog čovjeka radosti. Stoga i danas na nedjelju „radujte se“ otvorimo novo poglavlje. Očistimo se tog lošeg mentaliteta uhljebljenosti u grijeh i krenimo u novo mesijansko vrijeme koji je vrijeme prave radosti, proslave i mira.
don Damir Bistrić
