Kada zaboravimo voljeti sve u našim životima gubi smisao.
Možemo govoriti, pisati, svjedočiti o Bogu, možemo mu pjevati i slaviti ga, možemo izdvajati veliku novčana sredstva za pomoć drugima iz tko zna kakvih pobuda, ali smo zapravo jedno veliko ništa. Kada zaboravimo voljeti sve ono što činimo zapravo je samo jedna maska kojom prekrivamo prazninu koja je nastala u nama, jer smo se udaljili od onog osnovnog izvora života, a to je beskrajna Božja ljubav.
Prazna smo bića bez ljubavi Kristove. Kada zaboravimo voljeti postajmo mjed što ječi i cimbal što zveči. Možemo činiti velike stvari ali sve su one poput kule od karata čije je samo pitanje vremena kada će se urušiti. Kada zaboravimo voljeti zaboravili smo što to znači biti bližnji, tada više ne razumijemo vrijednost jedne tople ljudske riječi, zagrljaja, poljupca, stiska ruke i malih gesta pažnje koje donose najveće razlike u životu.
Prazna smo bića bez ljubavi Kristove. Kada zaboravimo voljeti prestaje naš put prema sreći, zatvaramo se u hladne kule svoje sebičnosti i čime god da se bavimo ne možemo postići ništa veliko jer se vrtimo u krug, jer nema sunca koje bi obasjalo dvorane naše duše. Kada zaboravimo voljeti tada više ne možemo biti sigurni tko nam je prijatelj a tko nije, jer svakoga gledamo očima sumnje, straha i nepovjerenja.
Kada zaboravimo voljeti počinjemo sve više osjećati bol uspomena, a naš život iz sadašnjosti se prebacuje u neku prohujalu prošlost. Kada zaboravimo voljeti tada više niti jedna rana ne može zarasti, jer je svaki trenutak novi trenutak boli koji se nadovezuje na onaj prethodni. Jedino što nas može spastiti jest ljubav Kristova. Otvoriti se ljubavi Božjoj da bismo otvorili srce za ljubav ljudsku, samo nakon toga možemo nastaviti živjeti.
