Ovih dana svi su se već pripremili na razne načine kako će povoditi ovo vrijeme korizme.
Svatko je uzeo nekakvu vrstu odricanja kako bi to vrijeme koje je nadošlo sebe pripravljao za slavlje najveće svetkovine kršćana Uskrsnuća Gospodinova. Pomalo je to sve već izlizano. Naši medijski reporteri bilo koje medijske kuće zlostavljat će slučajne prolaznike koji će jer su u brzini iznijeti blago svojih velikih promišljanja što bi to bila korizma i kako će se oni kroz ovu korizmu ponašati. No kad se sve to pogleda postrance onda je sve to jedna velika ironija u kojoj nema ništa vjersko a ponajmanje kršćansko. Sva ta kao odricanja nemaju nikakva smisla. Toliko korizma, toliko odricanja, toliko vrsta pokore ali ništa se nije promijenilo i ništa se ne mijenja. Vjernici ništa nisu postali bolji. Vjera je ostala nekakvi servis koji nema veze s ničim. Vjera se okrunila papirologijom koja je kao nekakav identifikacijski dokument za kojekakvo kumstvo ili pak eto tako. I tako to ide iz dana u dan. Svi glume da su vjernici ali ne mogu u crkvu imaju previše obveza ili idu kako sami kažu kad god mogu i kako im prilike dozvoljavaju. Svi su vjernici ali zato psuju kao kočijaši. Igraju se sa svetim ništa im to ne znači. Blate Crkvu ali traže sakramente i blagoslovne. Svi ovi današnji veliki vjernici koji ne žive vjeru oni znaju što su njihova vjernička prava, sve oni znaju, posebno što bi netko trebao kao morao za njih učiniti. Oni znaju kako bi drugi morali živjeti. Oni su sveznalice kitnjastog repa koji svoj um toliko ljube da ne vide da su zapravo jako udaljeni od istine i da su odijeljeni od Boga. Toliko oni ljube Boga, vjeru i istinu da je to nezamislivo. Na osnovnoj razini sve se vidi. Svoje bolesne roditelje zanemaruju. Svoje dementne majke znaju obići koji put reda radi da vidi narod ali su samo tu eto tako da narod, susjedi ne kažu da nisu došli. Nije ih briga što svojim životom su više sablazan nego primjer. Ali oni sve znaju. Imaju pokojega bolesnog službenika crkve koji je sam sebi dostatan ujedno svećenik privatne prakse koji je u njima vidio svoju moć manipulacije pa sa daljine iz psihijatrijskih toplica dijeli lekcije koje bi bile spasonosne za njihov i onako promašen život. I tako prolaze dani i vrijeme uvjereni kako je njihov život ispunjen a to što su razorili tuđi brak i što žive već dugi niz godina u grijehu to je baš kršćanski. Takovi najčešće znaju koliko je korizmeno vrijeme teško vrijeme jer korizma je ponajprije priznanje sebi kakvi jesmo.
Korizma je vrijeme priznati sebi svoj grijeh kojim smo svakodnevno uzastopce uništavali sliku Božju u sebi. Priznati sebi da je svaki dio našeg života uzrok zla koji sami činimo kojim smo uništili drugoga, napakostili mu ili još gore bili uzrok duhovnog ubojstva. Korizma je sveto vrijeme koje nas potiče za život vjere u potpunosti. Vrijeme obraćenja od svega zla koje toliko se ugnijezdilo, koje se zavuklo pod našu kožu. Korizma je vrijeme da započnemo svoje liječenje od karcinoma grijeha, krivog poimanja Boga i čovjeka. Karcinoma koji je razorno metastazirao na sve što je bilo zdravo i odvodi u duhovnu smrt. Umiranje duše je polagano i neprimjetno i upravo jer ne boli ali kao tihi ubojica uništava sve i osobu koja je oboljela i svakoga oko nje. Umiranje duše je najvidljivije kad zlo započne razarati obitelj a oni koji boluju siju zlo svugdje oko sebe. Korizma nije nekakvo ljigavo, sladunjavo vrijeme. Ona je sveto vrijeme obnove svoje duše i odricanje od svih zala koja nosimo u sebi i svom životu. Ako se grijeha ne odreknemo onda korizma nema nikakvog smisla. Kršćansko licemjerje je kada prepuni usta kažemo da smo se odrekli od slatkiša, kolača, cigareta, ili čega sve ne onoga što kao volimo ili bez čega ne možemo. Tada glumimo da smo veliki isposnici a potajno zbog toga uzrok smo maltretiranja svakoga oko sebe. Sebe zavaravamo da smo nešto učinili za sebe a zapravo smo se još više sunovratili u ponor bezličnosti.
Zato današnja čitanja su prepuna opomena i svetih uputa. To je najdivniji put koja se onda ostvaruje u potpunom svom sjaju i ljepoti. „Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.“ Kada korizma postane povratak k Bogu, tada je ona pokretačka snaga u kojem se ostvaruje novi čovjek. Ako kroz ovo vrijeme nema posta, prvog posta a ne ovog našeg osakaćenoga nema niti dobrih plodova. Ako u nama se ne probudi kajanje i iskreno žaljenje zbog grijeha koji živimo sebično nema milosti Uskrsnuća. Valja zaplakati nad sobom zakukati nad svim što smo zlo učinili jer ako ne vidimo sve što smo spremni teško se pobuditi na činjenje dobra, na novog čovjeka vjere. Razderimo srca a ne ove budalaštine koje prakticiramo i koje nazivamo odricanjem. Nemojmo se pozivati na floskule da se ne možemo promijeniti poradi ljudi koji su oko nas. Kao mi smo pravedni i dobri. Moš mislit. Ostani dosljedan vjernik uvijek pa i kad ne ljudi prolaze kroz tvoj život. Ne osvrćimo se na te neke druge. Sebe dobro promotrimo. Sagledajmo sve ono što smo činili i priznajemo sebi kakvi u stvari jesmo bez suzdržavanja. Skinimo svoje odvratne licemjerne maske. Priznaj sebi svoj grijeh. Priznaj sebi da tračaš. Priznaj sebi da si psovač, da si srdit. Priznaj sebi da si lijen, ohol, zavidan. Priznaj sebi da si alkoholičar da imaš problem sa kockom, pornografijom. Priznaj sebi da si povrijedio one koje bi trebao voljet svoju suprugu. Priznaj sebi da si uništila svoju obitelj nasiljem psihičkim i fizičkim, svojom rastrošnošću. Priznaj sebi da si sablaznio svoju djecu, da si ih ponizio, obezvrijedio. Priznaj sebi svoj grijeh, svoj najcrnji dio duše.
To je početak spasenja. To je početak dobre korizme. Svaki je početak jako težak. Osobito onaj kad se započne intenzivan rad na sebi svojoj duši svom životu. Svako odricanje od zla, od demona je naporno i teško ali je nužno potrebno svakom od nas. Kroz ovo vrijeme pojačajte molitvu, postite, živite sakramentalno posebno sakrament ispovijedi i neka nam se Gospodin smiluje. „Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“
don Damir Bistrić
