U susret s Bogom svatko od nas nosi svoje ranjenosti i svoje boli života!

Ljepota Korizme ostvariva je jedino u radosnom susretu s Kristom. Bog je uvijek svakom od nas na raspolaganju.

Uvijek je uz nas i nikada ne napušta one koji ga ljube. I svaki susret s njim otvara novo poglavlje života. Novi život. Susret s Bogom je toliko snažan da nas oslobađa od ropstva kojem smo izloženi. Toliko je snažan da nam poručuje da nijedna stvarnost u životu nije dragocjena da bi joj robovali. No kad si zarobljen i kad si izložen toliko vremenski određenoj situaciji ona postaje normalni dio života. Nisi svjestan da si postao rob. Sve nenormalno postaje normalno. Sve nastrano dobro. To je ono što nas toliko ograničava i ne da nam da se otvorimo milosrđu Božjemu. To je naš Korizmeni put koji kako se polako vrijeme odmiče sve više postaje teško breme.

U tom razdoblju preispitivanja kad navale misli o ispravnosti promjene života a život postaje sve teži, neizdrživ, prepun provokacija i nesigurnosti u nama se javlja ista situacija kao i u današnjem prvom čitanju. „»Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?«“ Teško se nositi sa sobom i svojim životom. Sve što nosimo naše su odluke i sve što živimo izašlo je iz naše slobode vlastitog odabira. Možemo se pravdati da nismo mogli drugačije. Da je to bilo najbolje rješenje. Možda. No samo na kratke staze jer kad sam odlučiš bit rob, kad sam odlučiš ustrajati i živjeti u ovisnostima bilo o ponašanjima, bilo o ljudima koji te ucjenjuju, bilo o kojoj stvarnosti tada nastaje beživotna pustinja mrmljanja. Ljudi očekuju da Bog ispuni sva njihova očekivanja i potrebe, a ne da se s povjerenjem prepuste u njegove ruke. A u vremenima kušnje i pročišćenja gube povjerenje u njega. Koliko puta se i to događa u našim životima? 

U koliko bismo okolnosti, radije nego da se krotko prilagodimo božanskoj volji, htjeli da Bog ispuni naše planove i ispuni svako naše očekivanje. U koliko se samo prilika naša vjera čini krhkom, naše povjerenje slabim, naša vjernost zagađena magičnim i samo zemaljskim elementima. Zato stojimo pred Bogom kao oni koji su potrebni pravog novog života u kojem ćemo prihvatiti da smo mi izvor te pustinje koju smo stvorili. To je ova današnja pustinja u susretu Isusa i Samarijanke.

Susret rabina i nevjernice. One koja znajući svu svoju tešku situaciju koja je postala osuđujuća od mnogih bira čak i zgodno vrijeme u koje nikog neće susresti, vrijeme u koje nitko ne će primijetiti. Koliko je samo bola osuđivanja nosila u svojem životu. Život bez Boga uvijek je obavijen strahom. Život bez Boga je prepun predrasuda i osuđivanja. Susret s Bogom postaje jasan, direktan, prepun čežnje, prepun sućuti. Na jednom netko joj se obraća. Na prvi pogled to se čini kao jednostavan zahtjev za malo vode u sunčano podne. Ne započinje pitanjima o nepotrebnom već o životnom. „Daj mi piti.“ Tada se događa rušenje svih zidova lažne sigurnosti i obrambenih mehanizama. Dosta joj je svega. Dosta joj je ljudskih pogleda s podsmjehom i izrugivanja. Dosta joj je života kako će je netko prosuditi. Što će o njoj misliti. Otvara mu svoju dušu. Otvara Bogu svoje rane. Otvara Bogu svu svoju ranjivost jer želi biti shvaćena. Ne želi sažaljenje. Ona želi izreći svu pravu istinu prepunu patnje svoga života. Nitko je nikada nije upitao za njezinu tešku situaciju. Pritiscima kojima je bila uvjetovana na život koji živi. I zato više ne mari. Želi nestati. Zato i kaže ako imaš izvor života daj mi ga da više ne moram izlaziti iz svoje sigurnosti jer umorna je više od opravdavanja pred tamo nekim tračarama i babama, tuđeposlama.

U potpunosti je iskrena pred Bogom i nema zadrške tražiti pomoć. Vjera se rađa iz susreta s Isusom, prepoznatim i prihvaćenim kao konačnim Objaviteljem i Spasiteljem. To je taj današnji susret. Naš susret s Bogom. Svatko od nas nosi svoje ranjenosti i svoje boli života koje nas ograničavaju upravo pred tuđim proizvoljnim mišljenjem. Mišljenjem ljudi koji nas promatraju i procjenjuju po sebi i ne vide pravu životnu poteškoću s kojom se nosimo.

Danas se oslobodi od svega onoga što je dio zla. Nikom se za ništa ne opravdavaj. Ne boj se ucjena, poniženja, ismijavanja, izrugivanja. Ne boj se osuda jer si vjernik. Ne boj se svjedočiti istinu. Prepoznajmo Gospodina kao svoga jedinog Spasitelja. On dosita ima snagu života koja spašava koja nas izvlači iz tame ljudskih ograničenosti i prividnih sigurnosti. Bog nas oslobađa za novi život slobode. Otvorimo se milosnom susretu ljubavi Božje koja liječi i koji oživljuje. „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! „

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

46 − = 41