Uzorna tolerancija u Crkvi – primjer strpljivosti i tolerancije prema svakom čovjeku

Tolerancija

Tolerancija ili snošljivost (lat. tolerare, što znači podnositi) označava snošljivost i poštivanje tuđih ideja, stajališta i načina života. Suprotnost toleranciji su nesnošljivost, netrpeljivost ili „netolerancija“. Tako, primjerice, zemljoradnici toleriraju pastire koji pregone stoku preko njihovih poljoprivrednih površina, stanovnici grada ili sela nomade koji podižu nastambe u njihovoj blizini, stanovnici područja koje nije zahvaćeno ratom toleriraju izbjeglice.

Političko-politološko značenje

Tolerancija je odustajanje od primjene sredstava državne, političke, građanske ili pojedinačne prinude protiv iskazanog mišljenja ili djelovanja pojedinca ili skupine. U ovome objašnjenju također vrijedi da to „odustajanje od primjene sredstava prinude“ može imati samo država ili ona skupina ili pojedinac koji je u poziciji političke moći, odnosno moći kakvu u načelu ima većina nad manjinom. Stoga, obično ne govorimo o toleranciji manjine prema većini, osim ako u nekom društvu neka skupina koja predstavlja brojčanu manjinu ne preuzme poziciju moći i vlasti.

UNESCO-va definicija tolerancije

UNESCO je 1995. godine dao definiciju tolerancije, koja nastoji unaprijediti tradicionalno sagledavanje da je riječ o pukoj trpeljivosti, gdje većina trpi manjinu i moćni one manje moćne. Ta definicija glasi u cijelosti ovako:

„Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja može omogućiti mir, pridonosi mijenjanju kulture rata u kulturu mira. Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ni popustljivost. Tolerancija je, iznad svega, aktivno stajalište potaknuto priznanjem univerzalnih ljudskih prava i temeljna sloboda drugih. Nikako ju se ne može koristiti kao opravdanje za kršenje temeljnih vrijednosti. Toleranciju trebaju primjenjivati pojedinci, skupine i države. Tolerancija ja odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokraciju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma, i potvrđuje standarde postavljene u instrumentima međunarodnih ljudskih prava. Dosljedno poštivati ljudska prava, biti tolerantan, ne znači tolerirati socijalnu nepravdu ili odbacivati ili slabiti tuđa uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćati činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo živjeti u miru i biti onakvi kakvi jesu. To također znači nečija viđenja ne nametati drugima.“

Poštivanje se može dati i primiti

Poštivanje je pozitivna osobina ponašanja prema osobama ili pojavama kao što su nacija ili vjera. Poštivanje može biti specifičan osjećaj s obzirom na nečije kvalitete ili ugled (npr. „Imam veliko poštivanje prema radu te osobe”). To može biti i ponašanje u skladu s određenom etikom poštivanja. Obično se drži da bezobzirno i grubo ponašanje ukazuju na nedostatak poštivanja i iskazivanja časti. Specifična etika poštivanja ima temeljnu važnost za različite kulture. Ovisno o kulturnom okviru, poštivanje se može zaslužiti, obično tijekom vremena. Autoritarnost je društveni odnos koji označava pretjerano poštivanje autoriteta vlasti. Ponos je osjećaj velikog zadovoljstva samim sobom, te poštivanje samoga sebe u „cjelini“. Poštivanje ne treba miješati s tolerancijom jer tolerancija ne znači nužno podređenost nečijim kvalitetama, ali znači tretiranje drugih kao jednake nama. Suprotnost poštivanja je nepoštivanje. Pijetet je poseban oblik poštivanja. Država može iskazivati poštivanje davanjem odličja, svečanim obilježavanjem važnih godišnjica i nagrađivanjem za zasluge.

Isusova tolerantnost

„Evanđelja donose zgodu kako je Isus na putu u Jeruzalem prolazio kroz samarijsko selo i zatražio s Dvanaestoricom konak. Kako su Samarijanci prezirali Židove, a i Zidovi njih, ljudi toga sela odbili su primiti Isusa na prenoćište (konak) zato što putuje u Jeruzalem. Jakov i Ivan zatraže od Isusa da pošalje oganj s neba i uništi to selo, a Isus ih na to ukori (Lk 9,51-56). Evanđelja donose također zgodu o tome kako su se apostoli žalili Isusu da netko u ime Isusa uspješno izgoni đavle, a ne slijedi Isusa izbliza kao jedan od Dvanaestorice (Mk 9,37-40; 9, 49-50). Tražili su da mu sam Isus zabrani to činiti, jer je njihova zabrana bila bezuspješna. Isus je odbio rekavši: „Nemojte mu braniti! Jer nema nikoga tko bi činio čudo u moje ime i oruđa ubrzo mogao o meni zlo govoriti (ovdje nešto nedotstaje). Tko nije protiv nas, taj je za nas!“ (Mk 9,39-40). Ove dvije zgode pokazuju Isusovu tolerantnost. U prvom slučaju postupio je tolerantno prema stanovnicima samarijanskog sela, a Židovi su u ono doba smatrali Samarijance krivovjercima. U drugom slučaju postupio je tolerantno prema čovjeku koji je vjerovao u Isusovu nadnaravnu moć, ali se nije htio pridružiti užoj zajednici njegovih sljedbenika“ )(dr. Mato Zovkić, „Crkva u svijetu“, 1883., 4. 07., str. 344).

Isusova strpljivost

Isus je kao Bogočovjek pokazao izuzetnu strpljivost prema svakom čovjeku. Četiri evanđelja svjedoče o Isusovoj strpljivosti u raznim životnim situacijama i prema raznim ljudima. On je odbacivao svaku osudu čovjeka, bio je milosrdan i opraštao grješnicima. Njegova se strpljivost očitovala u susretima s carinicima, farizejima, grješnicima, bolesnicima i svima koji su počinili neku nepravdu. Sjetimo se žene preljubnice i onih koji su je naumili kamenovati. Sjetimo se carinika Zakeja, koji se zbog grješnosti nije usudio približiti Isusu, dok ga Isus nije pozvao i rekao da mu je želja boraviti u njegovoj kući.

Euharistijsko zajedništvo prve Crkve – znak velike tolerancije

Rođenjem Crkve na Duhove Crkva „napušta“ semitski svijet, ulazi u helenističko-rimski svijet. Obraćenici na kršćanstvo postaju pripadnici ne samo židovskog naroda nego i stanovnici grčko-rimskog svijeta (pogani). S tom činjenicom svaki obraćenik u crkveni život unosi tradiciju i običaje svoga naroda. Euharistiju zajedno počinju slaviti obraćenici Židovi, obraćenici Grci i obraćenici Rimljani. Sveta Misa postaje „međunarodno“ vjerničko okupljanje, na kojemu su svi sudionici misnog slavlja trebali imati veliku dozu strpljivosti. Bilo je na tim slavljima zajedništva, ali i antagonizama, koji su svladavani uz pomoć apostola i svetog Pavla. Crkva je bila postojana u molitvi i lomljenju kruha, ali i u međusobnoj solidarnosti. Sveti je Pavao odradio lavovski posao na saboru u Jeruzalemu, vezano uz pitanje obrezanja ili neobrezanja onih koji su se obratili s poganstva na kršćanstvo. Euharistiju se slavilo na raznim mjestima – u Rimu, u ilegali, u Kalistovim katakombama. Tada je jedini mogući znak raspoznavanja između katolika i onih koji to nisu bili bilo Vjerovanje. Tko je znao izmoliti Vjerovanje znao je da ima lozinku za susret s drugim vjernicima na misnom slavlju. Vjerujem da je bilo teško teoretski i praktično približiti dva svijeta, dvije kulture – rimsku i židovsku ili semitsku.  U rimskoj vjerničkoj zajednici bilo je mnogo obraćenih pogana, ali i mnogo obraćenih Židova koji su se držali tradicije vezane uz čista i nečista jela. I tu je razliku trebalo postupno prevladati, da postane minorna. Za to prevladavanje raznih razlika treba biti zahvalan svetom Pavlu, gorljivom apostolu i piscu mnogih poslanica pojedinim krajevnim Crkvama.

Drugi vatikanski koncil – ekumenski koncil

Svi su se iznenadili kada je sveti papa Ivan XXIII. najavio da će sazvati Drugi vatikanski koncil. Bio je već tada u „starijim godinama“.  Njegova rečenica „Otvorimo prozore Crkve da uđe malo svježeg zraka“ ostala je poznata i često citirana misao. Koncil je započeo s radom 1962. godine, a završio je 1965. godine. Saborski oci doista su otvorili Crkvu prema svijetu, prema drugim religijama. Zato je taj koncil prozvan i ekumenskim koncilom. Najbolji pokazatelj otvaranja Katoličke crkve svijetu jest pontifikat svetog pape Ivana Pavla II. On je na svojim pastoralnim posjetima katolicima u raznim dijelovima svijeta održao 15.000 govora. Ti Papini govori bili su njegovo autorsko djelo i pokazatelj da se Katolička crkva obraća svima, da je Crkva za dijalog, da želi uspostaviti dobre kontakte s evangelicima, pravoslavnima, muslimanima i drugim velikim svjetskim religijama. Papa Ivan Pavao II. vrlo se često obraćao intelektualcima, mladima. Ostvarivao je susrete sa židovskom zajednicom i s ostalim duhovnim zajednicama u zemljama koje je posjećivao. Nezaboravni su njegovi posjeti Hrvatskoj. Tim je pastoralnim posjetima Hrvatskoj iskazao poštovanje prema svim vjerskim zajednicama u našoj domovini. Istaknuo je sve velikane duha i uma u hrvatskom narodu kroz našu povijest, te pokazao da mu je stalo do sretne budućnosti svih hrvatskih građana.   

Novi pomaci – tolerancija Katoličke crkve u suvremenom svijetu

U ovome poglavlju moramo progovoriti o toleranciji Crkve unutar same sebe, ali i o toleranciji prema drugim religijama i, dakako, prema suvremenom svijetu. Katolička crkva kao planetarna zajednica u svome krilu ima u Europi progresiste i tradicionaliste, u Sjevernoj Americi liberale i konzervativce, u Južnoj Americi lijeve i desne katolike, kada je u pitanju ustrojstvo Crkve, ali i pogled na ustrojstvo društva. Kako pomiriti te različitosti? To ne bi bilo moguće da u Katoličkoj crkvi nema tolerancije, strpljivosti, dijaloga. „Jednima je pričest na ruku sasvim u skladu s Kristovim nakanom, a drugima je to srozavanje katoličke svetinje. Jedni su oduševljeni živim jezikom u liturgiji, koji omogućuje da sudionici razumiju svaku molitvu i čitanje, drugi žale za latinskim, koji je bolje pokazivao jedinstvo Crkve. Jedni traže nove putove pobožnosti i duhovnosti u karizmatskim i molitvenim skupinama, drugi žale što odumiru neki dobri stari običaji“ (dr. Mato Zovkić, CUS, 1983., 4. 07.). Katolička crkva trajno je susretište različitih kultura preko evangelizacije i misijskog djelovanja, ali i preko selilaca koji iz jedne države i kulturološke zbilje sele u sasvim drugi svijet zbog ekonomskih migracija. Tako Crkva u Hrvata ima u zapadnome svijetu niz hrvatskih katoličkih misija koje imaju želju i težnju sačuvati kod selilaca hrvatski jezik, katoličke običaje hrvatskog naroda i nacionalnu svijest. Univerzalna Crkva biva tako neprekidno prožimana i obogaćivana raznim tradicijama krajevnih crkava. Možemo s pravom završiti sa svetim Pavlom: „Primajte jedni druge u svoje društvo kao što je Krist primio vas u slavu Božju!“ 

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 13 = 22