Samo nas Krist može vratiti u život koji ima smisla!

Kad razmatramo o velikim otajstvima vjere onda se nekako uvuče u nas želja da sve tumačimo na jedan čudnovat način i to onaj koji je beživotan. Kao da bi događaj Uskrsa bio van vremena i ove naše stvarnosti.

Vrijeme kojem smo svjedoci nas nuka na jedan novi i življi život. Život vjerske posvećenosti. Život koji onda u nama nosi stalnost i proizvodi radost. Uskrs je radost. Kad pogledamo oko sebe onda svi smo u nekoj žurbi. Svi smo zabrinuti. Svi tumaramo ovim svijetom. Opterećeni smo svojim mislima koje nam stvaraju nelagodu. Užurbanost nam postaje izgovor. Ako imaš vremena onda nešto s tobom nije u redu. Tako nažalost pati onaj divni dio naše uljudbe onog što nas ostvaruje a to je susret.

Današnji čovjek zaboravio je živjeti bez napetosti. Stalno jedni drugima tumačimo kako nemamo vremena. Bijeg u sveprisutnost, pojavnost na inventima  i veliko radoholičarstvo ljenčarenja ne daje nam vremena za dobro i sveto. Stavovi kojima robujemo odraz su duboke duhovne krize. Nema u nama radosti kojom bi se okitili kao znakom uskrsle vjere. Kada se pak susretnemo onda naši susreti odišu žalopojkama. Prijeteljstva se promeću u pregled dnevnih ogovaranja. Nema životne radosti koja nas onda usmjeruje na izmjenu ljepote. Toliko smo postali osjetljivi na svoj ego. Svaka dobronamjernost se analizira kao napad na osobnost. Trajno gledamo svoje vlastite beznačajne interese. Opsjednuti smo svojim željama. Patimo radi svojeg izgleda. Duboko se duh svijeta zametnuo među nama vjernicima. Kultura smrti nas je očarala. Postali smo slijepi sljedbenici novih ideoloških stramputica. Cilvilizacija kojoj služivmo robovski od nas je učinila izopačene i neprepoznatljive ljude.

Tko nam može vratiti dostojanstvo doli sam Isus Krist Uskrsli. Samo on ima nove modele koji nas obogaćuju.  Samo nas on može vratiti u život koji ima smisla. Evađeoski izvještaj od današnje nedjelje nam daje smjernice. Krist se ponovno uprisutnjuje u zajedništvu sa učenicima. Potreban je onima koji su bili s njima stalno. Malodušnost koja je zahvatila apostole je ona koja se uvukla i među nas. Snaga vjere može učiniti sve.  Ma koliko su vremena zajedno proveli s Kristom strah je jači i od njegove prisutnosti. Kao što se naše iskustvo bogati upoznavajući ljude oko sebe tako vjeru bogati iskustvo koje je otpočinulo na apostolima. Iskustvo se tada prelijeva na druge no ujedno se i pročišćava. Snaga vjere počiva na iskustvu i to osobnom iskustvu. U većini mi sudimo o drugima onako kako nam to ili javno mijenje ili pak neki povjerljivi izvor nameće. Iskustvo susreta s osobnom koju smo i blatili onda preuzima osobno iskustvo koje je uvjerljivije od svega što je proizvod nekih ostalih koji su se učinili mjerodavni diktirati i stvoriti negativnu sliku o onom o kojem se govori.

Ako nemamo iskustvo osobnog i dubokog susreta s Kristom onda naše iskustvo će ostati površno i neće imati ništa od onoga što daje Krist. Poluinformiranost je najveće zlo koje se može dogoditi vjerniku jer iz poluinformacije nema svjedočanstva. Tamo gdje nema osobnog svjedočanstva mjesto ustupa jeftini populizam koji se onda pokušava vaditi kroz formu izražavanja negativnosti prema sugovornicima. Naše svjedočanstvo je osnova cijele naše vjere. Imamo sve više primjera kako je vjera postala oblik samo izvanjske deklariranosti. Doista je došlo vrijeme novog poganstva. Mnogi se boje Crkve jer ona definira pravo stanje. To ne ide ni jednoj udruzi novog poretka u prilog. Koriste konfuziju za osobni interes. Vladaju nemirom kako bi se osjećali suvereno. No Krist nas ponovno snagom svoje ljubavi ohrabruje. I danas njegov pozdrav je veličanstven: „Mir vama!“ Bez mira ne može se naprijed. Isus je opipljiv, stvaran i njegova prisutnost otvara i današnjem modernom čovjeku da se izdigne iznad svih manipulatora i da ima svoj stav. Nepokolebljivu vjeru koja je nosi mir svakom čovjeku. On je onaj koji živi s nama. Bez govora u rukavicama i diplomatskim notama.

Susret s njim mora polučiti promjenu života. Promjenu od onog grešnog prema svetom. To je plod Uskrsa. Ako se naš Uskrs bazirao na stolu i nekim poganskim običajima tada je to izvanjski spomen nečega što nam nije ni bitno. Ako se nije molilo za stolom blagovanja nije Uskrsnuo. Kako ćemo ga prepoznati u lomljenje kruha ako ne molimo, ako ne želimo njegovu prisutnost. Kako će On posta dio nas kad ne živimo sakramentalno. Ostajemo samo preplašeni kako će župnik reagirati kad dođeš po neku potvrdu. Šaljemo roditelje za dokumente za ženidbu. Sve se svelo na vanjštinu. Vjera nam ne treba sve dok nam se dijete ne pričešćuje. Tad je bitna haljinica, svijeća, broj uzvanika, a ne ono što se prima. Bitni su kumovi i koverte umjesto sakramenta potvrde. Sve se svelo na izvršavanje vanjštine. Roditelji krste svoju djecu u svom bezvjerstvu. A sprovodi su nam beznadni nestanak u ništavilo uz komorne orkestre i tužnjikave oplakujuće pjesme koje prestaju na sudovima u svađama na ostavinskim raspravama. Poganski mentalitet je onaj koji lako prigrliti.

Krist je svijetlo koje svijetli neustrašivo. Žižak koji rasvjetljuje tamu poganstva, bezvjerstva i uspostavlja mir. Vratimo se svom Gospodinu. Učvrstimo svoju vjeru. On danas dolazi u našu sredinu. Susretnimo se s Njim. Upoznajmo ga i neka postane naša snaga novi početak blagoslovljenog života, pismo neka postane jedino mjerilo našeg života i krenimo ususret njemu spasitelju i otkupitelju.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

19 + = 29